Đelo Jusić
Otišao je Đelo Jusić. I kao uvijek u takvim trenutcima, svatko priča o svojim susretima s njim, o prijateljstvu, o zajedničkim druženjima, tko im je on bio…
Meni nije bio rođak, nije mi bio prijatelj, nismo se viđali, nismo se redovito čuli…
Radili smo zajedno dok sam u Trešnji bila glumica, za otvorenje nove zgrade postavljali smo predstavu Zagrebačka legenda, za koju je Đelo napisao nestvarno lijepu glazbu. Još uvijek se sjećam kako su mi trnci prolazili tijelom dok sam pjevala uživo te prekrasne skladbe ili slušala druge glumce. Njegova glazba davala im je upravo onu izražajnost koja je bila potrebna. Dobro smo se slagali, šalili smo se, nije me ni previše ispravljao. Bio je uvijek veseo, drag, jednostavno je bio krasan čovjek.
Sretali smo se prigodice. Uvijek sam mu se razveselila, voljela sam ga zagrliti, tog milog čovjeka, koji je uvijek oko sebe širio toplinu i osjećaj da je sve dobro.
Kad sam postala ravnateljica s teretom svim mogućih naslijeđenih dugova i problema, željela sam da mi prva premijera bude odraz onoga kako shvaćam kazalište i da ju rade najbolji. Otišla sam na razgovor s Đelom, svjesna činjenice da ni u ludilu nemam dovoljno novaca da platim onoliko koliko njegov rad vrijedi. Otvoreno sam mu rekla u kakvoj sam kaši i da želim da on piše glazbu, ali da ga molim da mi ne bude preskup jer zbilja sam u ogromnim dugovima. Đelo me je pogledao onim veselim očima i rekao: – Ovako ćemo, anđele. Ja ću ti napisati glazbu, a ti ćeš meni platiti jednu kunu. Zapanjeno sam ga gledala i pitala ga zašto. –Jer ti je teško. I meni je u životu bilo jako teško, a sad sam u prilici da ti pomognem. – Ali zašto meni, Đelo? – pitala sam čovjeka koji mi nije bio ništa dužan, a nije mi bio niti prijatelj. – Znam kakva si, anđele. Gledala sam u njega očima u kojima su se skupljale suze, nesposobna da išta više kažem, a trnci su mi prolazili tijelom zbog te čiste dobrote. – Samo nemoj nikome reći za ovo.- rekao je smješkajući se. A onda se nastavio dogovarati o poslu.
Napisao je prekrasnu glazbu. Na koncertu u Glazbenom zavodu za rođendan, na koji me pozvao, odjednom je orkestar zasvirao melodiju iz Pepeljuge, predstave koja još nije imala premijeru, melodiju drugima nepoznatu. Đelo se okrenuo prema publici, kimnuo mi, smiješeći se veselo, napola namignuo – sve u isti tren. Čista radost.
Da, nedostajat će Đelo, prvenstveno svojoj obitelji, svojim prijateljima. Nedostajat će Dubrovniku, hrvatskoj glazbi i Hrvatskoj uopće. Nedostajat će glazbenik, skladatelj, dirigent…
Ali meni je postalo jasno, dok sam gledala njegovu fotografiju na komemoraciji, postoji nešto puno tužnije – s njim nestaje još jedan djelić veselja u svijetu…jedan prekrasan čovjek, njegova životna energija, smiješak, radost i dobrota, toplina njegovog duha… Nedostajat će cijelom čovječanstvu.
Višnja Babić